Autistični mozak zahvaćen je neliječenim kroničnim upalnim procesom. Prvi post na ovoj web stranici govori o uzrocima autizma

Celso Galli Coimbra
, , , , , , , , , , , , , , , , , ,

Prijevod s engleskog na hrvatski Goranka Tomić i dr. Fedor Mataić

Autizam je prvi opisao Leo Kanner (dječji psihijatar na Medicinskom fakultetu The Johns Hopkins) 1943. godine, koji ga je nazvao “autistični poremećaji”.

(https://www.autismtruths.org/pdf/Autistic%20Disturbances%20of%20Affective%20Contact%20-%20Leo%20Kanner.pdf).

Devet godina kasnije, ozbiljnost koju bi to stanje ponašanja moglo doseći postala je očigledna kada je Američka psihijatrijska udruga (APA) opisala autistično ponašanje kao “psihotične reakcije kod djece, koje se primarno manifestiraju kao autizam”, istovremeno uključujući autizam u skupinu “shizofrenih reakcija koje se razvijaju u ranom djetinjstvu” u prvoj verziji Diagnostic and Statical Manual of Mental Disorders (Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje) (“DSM-1”, 1952., stranica 28)

(https://www.turkpsikiyatri.org/arsiv/dsm-1952.pdf).

Iako prepoznato već nekoliko desetljeća, ozbiljnost ovog neuropsihijatrijskog stanja nije realno prikazana, kako u mainstream medijima, tako ni na internetu.

Upravo suprotno, uspješne ljude često se pogrešno identificira kao osobe s “poremećajem iz autističnog spektra” (ASD), a javnosti se obično nudi pogrešna predodžba o korisnim sposobnostima, kao što je prikazano u nastavku. (https://genialcare.com.br/blog/7-famosos-que-sao-autistas-e-voce-nao-sabia/):

“Kao što smo vidjeli, mnogi poznati ljudi su autistični, dijele svoja otkrića i tako sve više povećavaju svemir mogućnosti, pokazujući da svi ljudi mogu ostvariti nevjerojatan potencijal.”

Nadalje, sve veći broj filmova romantizira autizam prikazujući adolescente i mlade odrasle osobe s ovim stanjem kao osobe s afektivnim i socijalizacijskim problemima. Ne spominje se činjenica da pogođena djeca, adolescenti i odrasli često imaju mentalnu retardaciju (do 70% slučajeva) povezanu s oštećenjem govora (ponekad gubitak ili neuspjeh u razvoju govora) (do 80% slučajeva), oštećenjem sposobnosti za aktivnosti svakodnevnog života (korištenje toaleta, jedenje i odijevanje/dotjerivanje) (do 50% slučajeva), psihotično ponašanje (do 35% slučajeva), agresija, samoozljeđivanje (do 50% slučajeva ) – koji svi karakteriziraju psihijatrijsko stanje koje je ponekad toliko teško kontrolirati je jedini način institucionalizacija

(https://link.springer.com/article/10.1007/BF01531361; https://jamanetwork.com/journals/jamanetworkopen/article-abstract/2785235; https://journals.sagepub.com/doi/abs/10.1177/1362361316644731; https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC8918655/; https://www.scientiapsychiatrica.com/index.php/SciPsy/article/view/69).

Pogledajte očaj majke koja je pisala o progresivnom pogoršanju autizma svog sina, koji ima samo 3 i pol godine. Odlučila ga je smjestiti u instituciju (između ostalog zbog straha što bi se moglo dogoditi kada odraste i ojača, s obzirom na njegovu nekontroliranu agresivnost), tražeći pritom savjet na internetu putem platforme „Reddit“

(https://www.reddit.com/r/Autism_Parenting/comments/176s03a/considering_institutionalization/?rdt=63842):

“Razmišljam o institucionalizaciji… 

Potreban mi je savjet

Da skratim priču: Počinjem odustajati od svog sina i razmišljam o njegovoj instutualizaciji.

Moje jadno dijete, staro je samo 3,5 godine i da, znam, rano je još za donositi zaključke, ali njegovo stanje se toliko promijenilo da sve više osjećam da sam došla do točke kada mi je postalo jasno da moj sin na žalost ima toliko ozbiljne probleme da vjerojatno nikad neće postati funkcionalna osoba.

Prije nekoliko godina kad sam shvatila da moj sin ima ASD (vjerojatno 1. stupnja) miješanu s ADHD-om, bila sam užasno depresivna i zabrinuta, ali sam se uspjela pribrati i preuzela svoju roditeljsku dužnost svim srcem i pozitivnim stavom, najviše što sam mogla. Za svog sina bila sam spremna podnijeti sve potrebne žrtve, nadajući da će se njegovo zdravlje popraviti i da će napredovati. Znala sam da će to biti dug i naporan put, ali nada je postojala.

Danas je nada nestala i bojim se da nema povratka.

Ništa ne funkcionira. Posljednjih nekoliko mjeseci je bio pravi pakao. Moje dijete više ne napreduje. Baš suprotno, nazaduje. Njegove komunikacijske vještine su se pogoršale. Najgore od svega je njegovo ponašanje. Uvijek je bio neraspoložen i hiperaktivan, ali posljednjih nekoliko mjeseci je totalno potonuo. Ima brutalno lude promjene raspoloženja. Iz čista mira, bez ikakvog razloga počne vrištati i plakati. Postaje sve agresivniji. Ponekad se ne može kontrolirati i teško ga je natjerati da slijedi i najosnovnije upute. Pokušali smo s više bihevioralnih terapija ali, ništa ne pomaže.

Da budem iskrena, dosta mi ga je.

Još uvijek volim svoje dijete. On je najvažnija stvar u mom životu, ali ne mogu ga više podnijeti. Umorna sam od njegove ludosti, njegovih divljih promjena raspoloženja, njegove histerije, njegove neočekivane agresivnosti. Jednostavno, ne mogu više. To je to.

Znam da to  nije njegova krivnja. Znam da je nedužna žrtva. Ali i ja sam.

Moj život je u rasulu zbog problema mog djeteta. Moja profesionalna karijera je uništena. Moje tjelesno i psihičko zdravlje propadaju. Moj brak je gotov. Bankrotirala sam plaćajući sinovljevo liječenje. U to dijete sam uložila mnogo vremena, truda, novca i ljubavi, ali uzalud sve. Nemoj te me krivo shvatiti, ne žalim se. Bez zadrške bi se žrtvovala da mom djetetu bude bolje… ali ako on ne može postati bolje, onda nema smisla da ja u potpunosti izgorim.

Dakle, sada se mirim s činjenicom da ako se stvari ne poprave (a da budem iskrena, sumnjam da će se to dogoditi), onda moram početi planirati da moj sin bude institucionaliziran, tako da bude dobro zbrinut i zaštićen, a ja ću dobiti natrag nekakvi privid normalnog života. I dalje ću se brinuti za njega i činit ću sve što mogu za njegovu dobrobit, ali možda je život u ustanovi najbolja opcija za moje dijete. Mrzim sebe što ovako razmišljam. Voljela bih da postoji druga opcija, ali trenutno se njegovo smještanje u instituciju čini kao jedino rješenje, i to što brže, to bolje za sve nas. Sada ga jedva kontroliram; Neću ga moći kontrolirati kad bude stariji i veći. Dakle, svo ovo moje brbljanje je samo da vam dam pregled onoga što se događa, tako da možete ispravno razumjeti moja pitanja:

Što učiniti kada je vaše dijete jednostavno previše divlje i disfunkcionalno da živi s vama? U kakve institucije se može smjestiti? Kada najranije možete institucionalizirati svoje dijete? Jeste li ikada bili u takvoj situaciji ili znate za iskustvo nekoga tko je morao institucionalizirati svoje dijete?

Unaprijed hvala na svim smjernicama koje mi možete pružiti.”

No, “informacije” koje su dostupne javnosti zapravo stvaraju dimnu zavjesu, prikrivajući stvarnost tragedije nesagledivih razmjera. Čini se sasvim jasnim da glavni mediji i filmska industrija često označavaju autistične osobe koje imaju malo ili nimalo veze s takvim stanjem. Rezultat je raširena i nerealna slika autističnih osoba kao pojedinaca koji su jednostavno nesvjesni onoga što se događa oko njih, žive u svom unutarnjem svijetu i izbjegavaju kontakt očima. Uz same članove obitelji, možda samo zdravstveni djelatnici (neuropedijatri, dječji psihijatri, psiholozi, logopedi i radni terapeuti) koji rade s oboljelim osobama znaju težinu neuropsihijatrijskog stanja koje se često krije iza ove dijagnoze.

Ako želimo prikazati ozbiljnosti neuropsihijatrijskog stanja, kod autistične djece se izdvaja nekoliko tipičnih ponašanja, kao što se može vidjeti u očajničkom osvrtu jedne majke, reproduciranom s platforme “Reddit”. Budući da mnoga od ove djece ne steknu, izgube ili odgode razvoj govora, često se uzalud pokušavaju izraziti snažnim vokaliziranjem ili vrištećim plakanjem. S vremenom se kognitivno sve više udaljavaju od djece iste dobi. Mogu postati izrazito uznemireni, trčati/šetati po kući gotovo bez prestanka, previjati se, skakati, vrištati ili se smijati bez vidljivog razloga, raditi ponavljajuće pokrete (stereotipe) rukama kada su uzbuđeni, postupno postajući sve agresivniji, grizu se , udaraju i šamaraju po glavi i ušima; mogu napadati članove obitelji ili drugu djecu udarcima u glavu, ugrizima i čupanjem za kosu; mogu udarati glavom u zidove ili čak u pod; mogu jako malo spavati noću i probuditi se vrišteći i trčat po kući. Uz to, između 11% do 39% njih razvije epilepsiju (https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC3065774/). Osim što su iscrpljeni, roditelji doživljavaju krah snova o stvaranju funkcionalne i sretne obitelji, moraju prihvatiti da im se djeca liječe antipsihoticima i antiepilepticima češće nego ikada prije u prethodnim generacijama. Obitelji se raspadaju jer majke ostaju same s djetetom kojem je potrebna stalna njega i pomoć i za najosnovnije potrebe.

Tako visoka razina ovisnosti potaknula je ozbiljna pitanja o budućnosti autističnih osoba (https://autismspectrumnews.org/leaving-the-family-home-opportunities-and-obstacles-for-autistic-adults/):

“Kad razmišljamo o budućnosti pojedinaca iz autističnog spektra, lako se osjećati preplavljen strahom.”

“Tko će preuzeti svakodnevnu ulogu podrške nakon što roditelji više ne budu mogli pružati skrb?”

Epidemiološki podaci pokazuju da smo prešli s jedne oboljele osobe na svakih 10 000 normalne djece 1970. na jedan slučaj autizma na svakih 36 normalne djece 2018. (http://www.drsgoodman.com/book-reviews/479-how-to-end-the-autism-epidemic/) i možda imamo nešto poput jednog slučaja na svako 22 normalne djece, ovisno o zemlji ili regiji koja se razmatra. Ovo je doista tragična situacija iz kojeg god kuta se analizirala: humanitarna, društvena ili financijska.

INFLAMMATION

Bez utvrđivanja temeljnog uzroka autizma, razvoj učinkovitih preventivnih pristupa ili terapija očito nije izvediv. Da bi se postigao ovaj cilj, prvi korak mora biti karakterizacija prirode patološkog procesa koji utječe na autistični mozak. Prepoznavanje temeljnog uzroka i čimbenika koji doprinose postaje izvedivo tek nakon što je ispunjen ovaj početni korak.

Općenito, gotovo nijedan stručnjak koji se bavi ovim pacijentima nije svjestan da se radi o istinski organskom stanju, u kojem je mozak kliconoše zahvaćen aktivnim upalnim procesom, vjerojatno progresivnog intenziteta (označeno pogoršanjem stanja ponašanja) , kao što je prikazano održavanjem visokih cirkulirajućih razina upalnih markera (brzina sedimentacije eritrocita, C-reaktivni protein, feritin, α-2 globulini, “faktor nekroze tumora alfa” i enzim neuron-specifična enolaza (NSE) (https://www.mdpi.com/2075-1729/13/8/1736).

Neophodno je obratiti pozornost na povišene cirkulirajuće razine enzima neuron-specifične enolaze. Ovaj nalaz naglašava situaciju sličnu onoj koja se događa sa selektivnim povećanjem razine cirkulirajućih enzima transaminaza (TGO i TGP) u odnosu na jetru, što ukazuje na upalno oštećenje ovog organa (https://dracarlaholanda.com.br/tgo-e-tgp-elevados/) i navode liječnika na traženje uzroka problema, na primjer: virusni hepatitis, hepatitis izazvan lijekovima, alkoholizam, masna jetra, autoimuni hepatitis itd. (https://laboratorioexame.com.br/saude/tgo-e-tgp). Kao drugi primjer, ovo je situacija slična upalnom procesu (uzrokovanom infektivnim ili neinfektivnim uzročnicima) koji zahvaća miokard (srčani mišić) – miokarditis, gdje dolazi do povećanja cirkulirajućih razina enzima kao što je CK-MB i troponin (https://www.medicinanet.com.br/conteudos/revisoes/3007/miocardites.htm). Ovo su primjeri ozljeda stanica jetre odnosno miokarda, pri čemu oštećene stanice otpuštaju te enzime u cirkulaciju. Isto vrijedi i za visoku aktivnost kreatin fosfokinaze (CPK) u odnosu na polimiozitis (oštećenje/upala mišićnog tkiva) (https://medlineplus.gov/lab-tests/creatine-kinase/) i za povećane koncentracije amilaze i lipaze u odnosu na pankreatitis (https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/28720341/).

U potrazi za uzrocima poremećaja iz autističnog spektra, prepoznavanje njegove aktivne upalne prirode početni je korak od temeljne važnosti, jer pokazuje da, suprotno onome što je do sada rečeno, autizam nije jednostavno “neuroatipično” ponašanje ili manifestacija “neuroraznolikosti” duševne ili sociobihevioralne prirode, nego organska neurološka bolest!

Razina NSE u serumu je normalno niska, dok je povišena NSE u serumu pouzdan biomarker aktivnog oštećenja mozga (https://www.sciencedirect.com/topics/neuroscience/neuron-specific-enolase).

Ovaj biomarker pronađen je u raznim situacijama povezanim s neurodegeneracijom, kao što je akutna faza traume glave (https://www.tandfonline.com/doi/abs/10.1080/02688699647104), akutna faza moždanog udara

(https://www.sciencedirect.com/science/article/abs/pii/S0967586805000834), tijekom nekoliko sati ili dana nakon srčanog zastoja

 (https://www.tandfonline.com/doi/abs/10.1080/02688699647104; https://www.resuscitationjournal.com/article/S0300-9572(20)30593-1/abstract),

primarno progresivna multipla skleroza (https://www.jns-journal.com/article/S0022-510X(15)00076-3/abstract), sindrom akutnog encefalitisa uzrokovanog različitim infektivnim uzročnicima ili toksinima/kemijskim uzročnicima

(https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC5638837/#B2), akutna izloženost živi

(https://www.researchgate.net/publication/324020962_Evaluation_of_blood_neuron_specific_enolase_and_S-100_beta_protein_levels_in_acute_mercury_toxicity), itd.

Prisutnost upale koja zahvaća moždano tkivo osoba s ASD-om potvrđena je obdukcijama koje su pokazale prisutnost limfocitnih infiltrata, uzrokujući lezije u moždanim stanicama u usporedbi s obdukcijama obavljenim na pojedincima koji nisu zahvaćeni ASD-om (https://onlinelibrary.wiley.com/doi/abs/10.1002/ana.25610). Upalni procesi proizvode velike količine jedne vrste “staničnog otpada” – takozvanih “slobodnih radikala” (https://www.sciencedirect.com/science/article/abs/pii/S0899900796000008) što dovodi do razaranja živčanih stanica putem mehanizma poznatog kao “oksidativni stres” – jer je živčano tkivo posebno osjetljivo na ovaj mehanizam ozljede zbog visokog sadržaja lipida (masti, molekule koje su osjetljive na ubrzani destruktivni proces poznat kao “lipidna peroksidacija”) (https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC5193071/; https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC4042144/; https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S2213231718300041).

Upala mozga se kontinuirano dokumentira kod osoba s autizmom, osobito od 2010 (https://www.frontiersin.org/journals/physiology/articles/10.3389/fphys.2014.00150/full). Autori zaključuju na način koji je u skladu s organskim uzrokom naglašenim u ovom tekstu:

“(…) ASD ima jasnu biološku osnovu sa značajkama poznatih medicinskih poremećaja.”

Upalni proces, međutim, nije ograničen na živčani sustav osoba s poremećajima iz autističnog spektra. Na primjer, upala probavnog sustava, uključujući enterokolitis (https://journals.lww.com/hrpjournal/fulltext/2014/03000/gastrointestinal_issues_in_autism_spectrum.5.aspx) koja uzrokuje grčeve u trbuhu, kronični zatvor i zatvor koji se izmjenjuje s proljevom, među ostalim je simptomima koji se primjećuju

(https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC9262638/).

Gastrointestinalni simptomi prisutni su u više od 80% slučajeva, s neugodnim mirisom stolice kao najčešćim simptomom (u 70% slučajeva), a razina fekalnog kalprotektina (marker crijevne upale koji se nalazi u izmetu) je povišena proporcionalno ozbiljnosti gastrointestinalnih simptoma (https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC8690952/).

Prisutnost crijevne upale koja se može dokazati ovim specifičnim laboratorijskim testom, također se može naći u drugim stanjima u kojima je crijevo upaljeno (kao što su Crohnova bolest i ulcerozni kolitis – https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC4734737/), naglašava organsko stanje svojstveno poremećajima iz spektra autizma, dok također ukazuje na uzročni faktor koji nije ograničen samo na živčani sustav.

U prisutnosti upale moždanog tkiva, za očekivati ​​je povezanost autizma i epilepsije. Kao što su Choi i Koh izjavili 2008 (https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC2615265/):

“Pružamo pregled trenutnog znanja koje implicira upalu mozga kao čest predisponirajući čimbenik za epilepsiju, posebice epilepsiju u dječjoj dobi.”

Ovo je znanje definitivno konsolidirano prema nedavnom pregledu Lija i drugih od 2023 (https://www.frontiersin.org/journals/immunology/articles/10.3389/fimmu.2023.1269241/full):

“Tijekom posljednja dva desetljeća prikupljeni dokazi pružaju snažnu potporu hipotezi da je neuroupala, uključujući aktivaciju mikroglije i astrocita, kaskadu otpuštanja upalnih medijatora i infiltraciju perifernih imunoloških stanica iz krvi u mozak, povezana s epileptogenezom.” (epileptogeneza = razvoj epilepsije)

U skladu s organskom, upalnom neurološkom prirodom neuropsihijatrijskog stanja tipičnog za osobe s autizmom, velika je učestalost epilepsije među djecom s autizmom. Kako Levisohn (2017) navodi (https://onlinelibrary.wiley.com/doi/full/10.1111/j.1528-1167.2007.01399.x):

“Visoka prevalencija epilepsije u djece s autizmom podupire neurobiološku etiologiju autizma.”

Poremećaj iz autističnog spektra je, dakle, neurološki poremećaj organske, upalne prirode koji je nedvojbeno argumentiran širokim brojem dokaza (https://www.frontiersin.org/journals/physiology/articles/10.3389/fphys.2014.00150/full). Prisutnost kroničnog encefalitisa koji zahvaća neuronske stanice autističnog djeteta nakon rođenja očita je kroz laboratorijske testove koji pokazuju povišene cirkulirajuće razine neuron-specifičnog enzima enolaze (https://www.mdpi.com/2075-1729/13/8/1736) i upalnih citokina kao što je TNF-alpha (https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC5669898/), interferon-gama i interleukin-6 (https://onlinelibrary.wiley.com/doi/10.1155/2015/531518; https://www.mdpi.com/2079-3200/5/2/19).

Suprotno često hvaljenoj ideji da neuropsihijatrijske promjene kod autizma uvijek počinju u maternici, mnogi roditelji navode da se njihovo dijete normalno razvijalo do određenog vremena nakon rođenja, i nastavilo tako do otprilike 15 do 24 mjeseca, kada je dijete počelo nazadovati ili propadati gubeći vještine koje je do tog trenutka steklo (https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/17090484/). Regresivni autizam dodatno naglašava potrebu za utvrđivanjem uzročnog čimbenika koji leži u pozadini neuroupale kod ASD-a, radi prevencije.

Ideju da “autizam nije bolest” (https://novaramedia.com/2021/11/25/autism-is-not-a-disease/) često izražavaju ljudi koji zapravo govore o stanju koje je potpuno ili gotovo potpuno nepovezano s temom ovog članka. Takva neadekvatna konceptualna kategorizacija služi samo za gušenje hitno potrebne realne svijesti o ozbiljnoj bolesti koja je počela eksponencijalno pogađati uzastopne generacije diljem svijeta od 1990-ih nadalje. Zbog toga se obeshrabruje pretraživanje znanstvene literature, dok je liječenje djece s ASD-om svedeno na antipsihotike, antiepileptike i konvencionalne terapije (logopedija, psihoterapija, radna terapija, glazbena terapija itd.), po cijeni koja trenutno može doseći između dvadeset i dvadeset pet tisuća reala (BRL) mjesečno u Brazilu). Uzrok ASD-a ostaje neidentificiran i stoga se ne može učinkovito liječiti ili spriječiti.

Uz prepoznavanje da postoji aktivan proces ozljede, nedostatak znanja o njegovim uzrocima i neučinkovitost dostupnih tretmana izričito su prijavljeni u znanstvenoj literaturi već dugi niz godina  (https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/17090484/) (podvučeno radi isticanja):

“…neka djeca s autizmom mogu postati autistična zbog smrti neuronskih stanica ili oštećenja mozga nakon rođenja kao rezultat inzulta…”

“Koja od mnogih teorija može biti točna i/ili kako se različite teorije mogu uklopiti ostaje nejasno.”

“Do danas, bilo je mnogo različitih tretmana i nijedan od njih nije obećavajući.“

Iako je ABA (Applied Behavior Analysis/Primjenjena analiza ponašanja) istaknuta kao najučinkovitiji tretman (https://pmc.ncbi.nlm.nih.gov/articles/PMC7265021/; (https://autismsciencefoundation.org/treatment-options/#:~:text=The%20most%20effective%20interventions%20available,your%20child’s%20strengths%20and%20needs)  (podvučeno radi isticanja), samo “3% do 25% djece navodno izgubi dijagnozu ASD-a i uđe u normalan raspon kognitivnih, adaptivnih i društvenih vještina” (https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/19009353/) i stoga su rezultati liječenja još uvijek neobećavajući (https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC8702444/) (podvučeno radi isticanja):

„Postoje dokazi da rana i intenzivna ABA intervencija može poboljšati ishode za djecu s ASD-om. Meta-analize sugeriraju da ABA rezultira malim do umjerenim poboljšanjem adaptivnog ponašanja, uključujući socijalizaciju, komunikaciju i izražajni jezik.”

Čak i danas se na službenim web stranicama kao što je Nacionalni institut za zaštitu okoliša (NIEHS) (ilustrirano fotografijom dječjeg izražajnog i sretnog lica) prenose omaške i kontradiktorne poruke (https://www.niehs.nih.gov/health/topics/conditions/autism):

“Studije pokazuju da stopa autizma raste, ali uzroci nisu dobro shvaćeni.”

Začudo, dokaz o kroničnom encefalitisu kod autizma nije spomenut na web stranici NIEHS-a. Niti jedna od znanstvenih studija objavljenih od 1980-ih (uključujući recenzije i meta-analize) koje čine golemu listu citata korištenih u ovom članku nije citirana kako bi se ukazalo na primarni uzrok ovog upalnog procesa. Paradoksalno, postoji poricanje (naglašeno podebljanim slovima) same gore reproducirane izjave (također istaknuto podebljanim slovima), što sugerira da je porast autizma samo prividan, a ne rezultat veće dijagnostičke sposobnosti. To pridonosi dimnoj zavjesi koja prikriva ovu humanitarnu tragediju:

“Centri za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) izvješćuju da autizam pogađa 1 od 36 djece. Ovi podaci odražavaju povećanu sposobnost prepoznavanja i dijagnosticiranja karakteristika poremećaja iz spektra autizma ranije u djetetovu životu.”

Web stranica NIEHS-a također se protivi općeprihvaćenim ograničenjima konvencionalnih terapija navodeći (podvučeno radi isticanja):

“Dijagnosticiranje autizma u mlađoj dobi omogućuje ranije bihevioralne i socijalne intervencije, za koje studije pokazuju da mogu dramatično poboljšati ishode za djecu iz spektra”

Trenutna epidemija autizma je neporeciva i, budući da je to slučaj, ekonomski teret društva vrtoglavo raste. Troškovi povezani s potporom osobama s poremećajima iz autističnog spektra u Sjedinjenim Državama prema procjenama američkog CDC-a (Centar za kontrolu i prevenciju bolesti) dosežu između 61 i 66 milijardi USD godišnje (https://www.adinaaba.com/post/autism-statistics). Međutim, CDC možda podcjenjuje financijski učinak: godinu predviđaju zbroj godišnjih izravnih medicinski, izravnih nemedicinskih i produktivnost troškovi da će doseći 461 milijardu USD (raspon od 276-1011 milijardi USD; 0,982-3,600 % BDP-a) za 2025. (https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/26183723/).

Zaključak: Postoji hitna potreba za utvrđivanjem uzroka ovog upalnog procesa, koji je već opsežno dokumentiran i može se lako potvrditi testovima dostupnim u laboratorijima za kliničku analizu (kao što je procjena razine serumske neuron-specifične enolaze). Identificiranje uzroka dovest će do usvajanja preventivnih mjera i provedbe učinkovitih tretmana (tema o kojoj ćemo se pozabaviti u budućim člancima).

Isključivo odgovorna osoba za izradu ovog informativnog web-mjesta znanstvenih publikacija u području zdravstva, uključujući odabir svih postova i njegovog administratora, je Celso Galli Coimbra, OABRS 11352, e-pošta cgcoimbra@gmail.com – Ovo web-mjesto je posvećeno radu, još od 2002., dr. Cícero Galli Coimbra, MD, PhD, CREMESP 55.714, tvorca takozvanog “Coimbra Protokola” od strane njegovih pacijenata, s adresom na Rua Dr. Diogo de Faria 775 – cj 94 – 9th kat 04037-002 – São Paulo, SP – Brazil. WhatsApp +551199328-1074, telefon: (11) 5908-5969, e-pošta cgc.secretaria@gmail.com.

Leia as postagens pelo índice mensal:

Leia as últimas postagens: